|
Evo odlučila sam s vama podjeliti svoj maturalni rad....
Nemam pojma zašto, jednostavno sam ju iskopala iz arhive i pomislila kako će se nekome možda svidjeti... uživajte.
p.s. Preporučam budućim maturantima da ju ne kopiraju nego ako im se već učini korisnim neka ju upotrebe kao vodić...
1.UVOD
«Doći će dan kad više nećete međusobno ratovati, doći će dan kad više nećete dizati vojsku jedan protiv drugih.(…) Postavit ćete malu drvenu kutiju od borova drva, nazvat ćete ju glasačkom kutijom, a što će iz te kutije izići? Iz nje će izići društvo u kojem ćete svi osjetiti da živite, društvo koje će vam svima biti drago kao vaša duša.»1
U svom maturalnom radu posvetila sam se proučavanju razvoja Europske unije od njezinih ranih početaka pa sve do konačnog osnivanja same Unije. Kao nijedan događaj u povijesti, 2. svjetski rat je pokazao kako daleko čovjek može ići. Katastrofe rata razumljivo su se najviše osjećale u Europi, stoga su se već ranih 40-ih godina 20. stoljeća tamo počele razvijati mreže među pokretima otpora u različitim državama. Ideje koje su se tu rađale vrtjele su se oko razmišljanja o političkom ujedinjenju poslijeratne Europe. U pola stoljeća svog postojanja ustroj Europske unije, njena namjena i način funkcioniranja mijenjao se prilično često. Danas je Unija jedan od najznačajnijih svjetskih gospodarskih sila, a u svjetskoj trgovini sudjeluje sa više od 50% udijela, a nastanjuje ju preko 500 milijuna ljudi.
2.NASTANAK EUROPSKE ZAJEDNICE ZA UGLJEN I ČELIK
Veliki poticaj za stvaranje ujedinjene Europe dao je britanski premijer Winston Churchil koji je u svojem govoru 1946. pozvao Francusku i Njemačku na međusobnu suradnju. Ove dvije europske velesile su od 1870. do 1945. godine ratovale čak tri puta, njihovo ujedinjenje značilo bi međusobnu suradnju i smirivanje međusobne napetosti. Potaknuti tim govorom, francuski ekonomist Jean Monnet i talijanski federalist Altiero Spineli, predložili su tadašnjem ministru vanjskih poslova Robertu Schummanu stvaranje jedinstvenih uvjeta za industriju ugljena i čelika koji bi vrijedili u različitim zemljama podjednako. Ta suradnja osim što bi pridonosila razvoju njemačke industrije, omogućavala je i pomirbu između Francuske i Njemačke. Stoga je 9. svibnja 1950. Schuman predstavio javnosti prijedlog o stvaranju zajednice za ugljen i čelik, tzv. Schumanov plan. Danas je taj datum obilježen kao dan Europe jer se smatra da su tada postavljeni temelji današnje Europske Unije. Već mjesec dana nakon toga objavljena je konferencija vlade koja se bavila razradom i ocjenjivanjem tog plana, a samo godinu dana kasnije 18.04.1951. u Parizu, Schumanovu deklaraciju potpisalo je 6 država: Francuska, SR Njemačka, Belgija, Italija, Nizozemska i Luksemburg. Tim činom je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik (EGKS), stupila je na snagu 23.07.1952. godine na period od 50 godina. Osim stvaranja zajedničkog tržišta, u dokumentu o osnivanju ove zajednice nalaze se i brojni drugi ciljevi poput povećane zaposlenosti, podizanje životnih standarda, poboljšanje radnih uvjeta i što je posebno važno, kreiranje uvjeta za stvaranje ujedinjene Europe. Struktura institucije temeljila se na 4 institucije.
Visoka služba se sastojala od 9 članova koji su svoje zadatke ispunjavali neovisno o nacionalnim državama. Odgovornosti koje su prenesene na te članove bile su velike i sadržavale su zabranu subvencije ili pod određenim uvjetima kontrolu cijene. Njihove odluke odnosile su se na sve države članice.
Vijeće ministra se sastojalo od po jednog predstavnika svake zemlje
i odlučivalo je o suradnji između Visoke službe i vlada nacionalnih država. Osim toga, imalo je zadatak da u nekim situacijama nadgleda Visoku službu.
Skupština se sastojala od predstavnika koji su pregovarali nacionalni
parlament. Funkcija joj je bila savjetodavna.
Sud je imao zadatak da u slučaju spora između članica, država članica i tijela zajednice te tijela zajednice odlučuje na temelju ugovora.
3.NASTANAK EUROPSKE EKONOMSKE ZAJEDNICE I EUROPSKE ATOMSKE ZAJEDNICE
Nakon što je 1954. godine odbijen plan za Europsku obrambenu Zajednicu i Europsku političku zajednicu, vlade Beneluxa su predložile daljnje korake prema integraciji koje su bile koncentrirane na ekonomsko područje. Na sastanku u Mesini 1955., ministri vanjskih poslova zemalja članica Europske zajednice za ugljen i čelik, razmotrili su prijedloge vlada zemalja Beneluxa i pozitivno ih prihvatili. Predstavnici vlada zemalja članica osnovali su odbor pod predsjedanjem belgijskog ministra vanjskih poslova Paula-Henrija Spaaka, koji je bio zadužen za izvještaj.
Na sjednice odbora bila je pozvana i Velika Britanija, ali se ona povukla iz pregovora već 1955., jer u njihovom toku nije vidjela šanse za ostvarenje svoje predođžbe o slobodnoj trgovinskoj zoni. Kada je Spaark završio svoj izvještaj 1956., taj se izvještaj uzeo kao temelj za daljnje pregovore koji su se vodili već iste godine i tijekom kojih su se morali pronaći zajednički interesi. Iako je bilo teško, na kraju su se ipak postigli zajednički zaključci, pa su 25.03.1957. u Rimu potpisani ugovori o Europskoj ekonomskoj zajednici (EWG) i Europskoj atomskoj zajednici (EAG). Zbog toga se ti ugovori nazivaju još i Rimskim ugovorima, a potpisalo ih je šest članica EKGS-a. Stupili su na snagu 01.01.1958. Prema Rimskom ugovoru, zadaća EWG-a je uspostavljanje zajedničkog tržišta i postupnim usklađivanjem privrednih politika, osiguravanje harmoničnog razvoja privrede, ubrzano podizanje životnog standarda pučanstva i uspostava čvršće veze između svojih članica. No, politika te zajednice bila je više usmjerena prema trgovini, odnosno ukidanje trgovinskih granica između članica. Uloga EAG-a bila je stvaranje uvjeta za formiranje i razvoj nuklearnih industrija. Bilo je naravno nelogično da dvije najznačajnije ustanove zajednice budu utrostručene, zbog toga je u Bruxellesu 08.04.1965. potpisan, a 01.07.1967. stupio na snagu ugovor o stvaranju jedinstvenog vijeća i jedinstvene komisije europskih zajednica. Ovim ugovorom nisu udružene same zajednice nego je od 3 komisije stvorena jedna, a od 3 vijeća jedno. Službeni nazivi su im Komisija europskih zajednica i Vijeće europskih zajednica. Središta su im smještena u Bruxellesu.
4.JEDINSTVENI EUROPSKI AKTI I PROŠIRENJA EU
Uviđajući napretke Europske zajednice, prvobitno se britansko stajalište omalovažavanja Zajednice promijenilo te je 1961. konzervativna vlada, kojoj je na čelu bio Harold Mamillan, zatražila primanje u članstvo. No, taj je zahtjev zaustavljen vetom francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea. Isto se dogodilo i 1967., ali 1973. zbog promjena na francuskoj političkoj sceni, pružena joj je mogućnost ulaska u članstvo. Sredinom 1965. godine došlo je do problema oko dogovora o financiranju agrara. Naime francuska vlada je povukla svog predstavnika, već spomenutog Charlesa De Gaullea iz vijeća i na taj način spriječila odluku. Ova tzv. «politika praznog stolca» bila je prva kriza EWG-a. Rješenje te krize pronađeno je 1966. godine luksemburškim kompromisom u kojem je izglasano da Vijeće ministra prijeđe s donošenja jednoglasnih odluka na donošenje odluka većinom. S obzirom na političke krize, Francuska je ponovno sudjelovala u zasjedanjima Vijeća ministra. Ali za uzvrat da se zadrži jednoglasno odlučivanje u slučaju pitanja od vitalnog značenja. Uvođenjem Europskog suda došlo je do nekih promjena u ugovoru EWG-a. Tako je uveden princip neposrednog i direktnog primjenjivanja prava Europske zajednice, što je značilo da se na svakom građaninu Europske zajednice direktno i neposredno moralo primjenjivati pravo Europske zajednice. Uvedena je prednost prava Zajednice nad pravom nacionalnih država. Također, a u svezi s nacionalnim sudovima, jednom veoma ciljanom strategijom, uvedeno je pravo Europske zajednice, tako da su oni pri nejasnoćama u pitanjima ovog prava bili prisiljeni pozvati Europski sud. Tim činom napravljeno je pravno uređenje koje je nalikovalo na pravna uređenja nacionalnih država, s tom razlikom da je to pravno uređenje zadiralo mnogo šire u nacionalni suverenitet nego dotada bilo koja forma međudržavnih odnosa. Ovakvo pravno uređenje postalo je jedna od bitnijih značajki jedinstvenosti EWG-a.
Razvoj materijalne suradnje obilježen je provedbom ciljeva definiranih u Ugovoru. Neke od primjena su razrađene odredbe zajedničke agrarne politike i carinske unije, koja je zapravo bila predviđena tek za Ugovor u 12. mjesecu 1969. godine, a djelovala je već od 6. mjeseca 1968., dakle već 18 mjeseci. Što znači da su se raspustile carinske službe nacionalnih država te je uspostavljena zajednička carinska služba prema trećim zemljama. Na početku za 50%, a kasnije u potpunosti. Osim toga otvorena su nova područja suradnje, jer je došlo do otkrivanja dodirnih točaka, odnosno točaka preklapanja u realnoj provedbi ugovorom regularnih stavki. Rezultat je bio međudržavni dogovor o vanjskopolitičkim pitanjima iz 1969. s Haaške konferencije na vrhu koji se nadalje sve više proširivao u tzv. Europsku političku suradnju. Tim se dogovorom davala prednost zajedničkoj vanjskotrgovinskoj politici u odnosu na vanjsku politiku nacionalnih država, koja je tradicionalno ostala njihova kompetencija. Također, kao rezultat se javlja i suradnja u politici zaštite okoliša, počevši od akcijskog programa zaštite okoliša iz 1973. godine. Taj je dogovor najprije služio svrsi da se spriječi nacionalna mjera za zaštitu okoliša i time ometanje zajedničke trgovine. S obzirom na jako protivljenje pojedinih država članica, ovakva ideja je bila neostvariva.
Kao što sam već prije spomenula, uviđajući napretke zajednice, neke su zemlje bile potaknute da podnesu molbu za članstvo, tzv. "proširenje (enlargement) uvriježeni je termin kojim se označava proces primanja u punopravno članstvo novih članica Europske unije".2
4.1. Proširenja Europske unije 1973. – 2004.
Prvi val proširenja dogodio se 1973. kada su u članstvo ušle Velika Britanija, Irska i Danska. Među njima je bila i Norveška ali je odustala od članstva jer su se građani izjasnili protiv pristupanja u članstvo. Početkom 70-ih godina čelnici zajednica odlučuju da se njihova gospodarstva moraju međusobno uskladiti, te je potrebna Monumentalna unija. Međutim, tada SAD odlučuju suspendirati konvertibilnost dolara u zlato, a posljedica toga bila je velika ekonomska kriza koja se odrazila na cijeli svijet. Već postojeće teško stanje pogoršala je i naftna kriza iz 1973. i 1979. godine. Godine 1979. uveden je Europski monetarni sustav, koji je pomogao stabilizaciji tečajeva i poticanje država članica na primjenu striktne politike, koja bi im omogućila održavanje svoje međusobne solidarnosti te discipliniranje svojih gospodarstva.
Drugi val proširenja Europske zajednice dogodio se 1981. godine, kada je Grčka pristupila u članstvo.
Treći val proširenja Europske zajednice dogodio se samo pet godina kasnije (1986.), kada u članstvo ulaze Španjolska i Portugal. Ulazak ovih država u članstvo ubrzalo je potrebu uvođenja «strukturnih» programa poput integriranog mediteranskog programa, čiji je zadatak bio smanjivanje procjepa gospodarskog razvoja između 12 država članica.
Četvrti val proširenja iz 1995. godine obuhvatio je istočne rubove tadašnje zapadne Europe – Austriju, Finsku i Švedsku.
Peti val proširenja iz 2004. godine obuhvatio je čak 10 novih država: 8 iz srednje i istočne Europe – Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i baltičke države Estonija, Latva i Litva; te dvije sredozemne otočke zemlje Cipar i Malta. O čemu nastavno detaljno pišem.
U manje od 20 godina, zajednici je uspjelo povećati broj članica dvostruko više, a time je povezan i jedan cijeli niz njezinih različitih utjecaja. Veći broj država članica pokazao je porast heterogenosti interesa i stavova pred pitanjem, čemu služi EWG i na koji način bi se ona dalje trebala razvijati. S druge strane ona je pokazivala porast svojih sposobnosti odlučivanja. U području materijalne politike stavljeni su novi naglasci. Tako se na primjer razlozi uvođenja Europskog fonda za regularni razvoj 1975. godine, te stalna razgradnja regionalne politike bez sumnje trebaju tražiti u pristupanju slabih zemalja, kao što su Grčka i Portugal. Početkom 80-ih dobro se mogao vidjeti proces promjene tradicionalnih mišljenja. Taj tzv. «europesimizam» početke je pronalazio u samoj činjenici da je Europa mnogo zaostajala za SAD-om i Japanom. Nada za bolje sutra počela se nazirati 1985. kada je Europska komisija, s predsjedanjem Jacquesa Delorsa objavila «Bijelu knjigu». Ona je odredila rokove za dovršenje jedinstvenog europskog tržišta do 01.01.1993. godine. Zajednica je usvojila taj ambiciozan cilj i uključila ga u Jedinstveni europski akt, koji je bio potpisan 1986., a na snagu je stupio 01.07.1987. Novosti koje se mogu vezati za Jedinstveni europski akt su:
Preuzimanje jednog cijelog niza političkih područja u okvir politike koja se bazirala na Ugovoru. Tu pripada politika zaštite okoliša, koju sam već spomenula, ali i istraživačka i tehnološka politika, kao i regionalna politika;
Preuzimanje ostvarenja slobodnog povezanog tržišta kao cilja i njegovo definiranje ugovorom;
Modifikacija i dopuna postojećih modusa odlučivanja.
Tu pripada i uvođenje novog procesa odlučivanja, koji je predviđao da se odluke u Vijeću ministra donose kvalificiranom većinom, kao i bitan proces porasta moći Europskog parlamenta koji je do tada imao samo savjetodavnu funkciju, i prvi put, ugovorna pravila za vanjskopolitičku suradnju država članica.
5.EUROPSKA UNIJA
5.1. Unutarnji faktori razvoja
Unutarnji faktori imali su ponajprije veze s očitom dinamikom koju je
integracijski proces dobio stvaranjem slobodnog tržišta i jedinstvenim europskim aktima. Tako su se stvorile nove doticajne točke, među ostalim, u monetarnoj politici, useljeničkoj politici i politici azila, u suzbijanju kriminala i u socijalnoj politici. Te doticajne točke jednostavno su izazvale pojavljivanje mnogih čimbenika upravo u svijetlu zajedničke politike u spomenutim područjima. Osim toga ljudi su se sa sve većom gorčinom prisjećali «deficita demokracije» Europske zajednice, zajedničkog stanja posjeda koje je enormno poraslo stvaranjem Jedinstvenih europskih akata. Politička slika Europe drastično se izmijenila nakon pada Berlinskog zida 1989. godine. Taj je pad prouzročio ponovno ujedinjenje Njemačke 03.10.1990. godine te doveo do uspostave demokracije u državama srednje i istočne Europe koje su se oslobodile od sovjetske kontrole. Sam Sovjetski savez prestao je postojati 1991. godine.
5.2. Vanjski faktori razvoja
Što se tiče novih vanjskih faktora, koji su izazvali učvršćivanje integracija, što znači ponovnu reviziju Ugovora, mogu se svesti na nekoliko točaka:
rastuća nesigurnost u internacionalnim i europskim odnosima zbog procesa transformacija u socijalističkim zemljama;
perspektiva mogućeg pristupa barem nekih od ovih zemalja, koja nije bila moguća bez provedbe revizije posebno onog dijela koji se tiče internih postupaka odlučivanja, bez kojih bi trgovinska moć Europske zajednice bila oslabljena;
ekonomska globalizacija koja je povećala neučinkovitost privrednih i socijalno-političkih mjera unutar samo jedne države.
Svi ti faktori su uvjerili Europsku komisiju i Parlament, ali i većinu država članica, da su hitno potrebni daljnji koraci u produbljivanju odnosa. Međutim, Velika Britanija je pokušala odbiti produbljivanje razine integracija.
5.3. Pregovori i ugovori
Pregovori su bili teški zbog različitih interesa, a dijelom i zbog rastućih razlika u pogledima pojedinih država članica i odgovoru na pitanja kako treba izgledati budući razvoj Europske zajednice i treba li ga uopće biti. Taj problem, uz protivljenje Velike Britanije bilo kakvim proširenjima socijalno-političke komponente i njeno odbijanje da uopće sudjeluje u pregovorima o pripajanju moneta, doveli su do toga da su ta pitanja morala biti riješena na Mastriškoj konferenciji na vrhu i to su trebali učiniti sami državni ministri i šefovi vlada. Osim toga, donošenje prihvatljive odluke za sve sudionike bilo je moguće tek uz mnogobrojne dodatne protokole i pravila koje reguliraju iznimke. Mastriški ugovor Europsko je vijeće usvojilo 1991. godine.
Uslijedile su poteškoće s Ugovorom koje nisu bile nadvladane ni nakon ratificiranja Ugovora 1992. godine. Mastriški ugovor je u Danskoj, nakon organiziranja nužnog referenduma u lipnju 1992., bio odbijen s malom većinom glasova, 50,7% u odnosu na 49,3%, čime je cijela ta namjera opet dovedena u pitanje, budući da su o promjeni Ugovora morale sve države odlučiti jednoglasno. Tek nakon daljnjih pregovora s Danskom, ponovno je raspisano izglasavanje o pristupu Uniji u svibnju 1993. godine. Ovaj put je izglasavanje donijelo znatno bolji rezultat s omjerom 56,8% prema 43,2%.
5.3.1. Ugovor iz Maastrichta
Sve je to dovelo da je Mastriški ugovor, ili službeno «Ugovor o Europskoj uniji», stupio na snagu 01.11.1993. godine. Europska ekonomska zajednica preimenovana je u Europsku zajednicu (EC). Pridruživanjem područja međuvladinih suradnja postojećim sustavom Zajednice, Ugovorom je stvorena Europska unija (EU). Ugovor je postavio i nove ambiciozne ciljeve za države članice: monetarnu uniju do 1999. godine, europsko državljanstvo, nove zajedničke politike uključujući zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP), te aranžmane za unutarnju sigurnost. Grafički prikazano, Europska unija ima pod zajedničkim krovom tri stupa:
Prvi stup Europske zajednice, dakle suradnja začeta Pariškim ugovorom, Rimskim ugovorima i Jedinstvenim europskim aktima, ali suradnja koja je Mastriškim ugovorom nadopunjena i promijenjena;
Drugi stup je Zajednička vanjska i sigurnosna politika kojim su na ugovorne osnove postavljene međudržavne suradnje s početka 70-ih godina u području vanjske politike;
Treći stup, Suradnja u području prava i unutarnjih poslova također nije nastala kao produkt mašte, već se temelji na dotadašnjim pokušajima europskog ujedinjenja u ovim područjima.
Ono što iz svega proizlazi je Unija sa svojom postavkom ciljeva i svojom
cjelokupnom strukturom, onako kako je to određeno odredbama Ugovora. Unutar Europske zajednice napravljene su mnoge promjene, uveden je novi sustav odlučivanja tako da je Europski parlament imao pravo glasa pri donošenju odluka. Uveden je odbor za regije, proširena je mogućnost sankcioniranja u korist Europskog suda, za slučaj da zemlje članice ne poštuju njegove odluke. Proširene su odgovornosti zajednice na područja koja su dodana Jedinstvenim europskim aktima, uvedena je monetarna unija itd. Nasuprot tome, suradnja unutar zajedničke vanjske i sigurnosne politike te suradnja u području prava i unutarnjih poslova, koje su sa Europskom zajednicom imale dodirnih točaka, ostale su međudržavnog karaktera.
Novonastala stanja u Europi navela su Austriju, Finsku i Švedsku da se 01.01.1995. godine priključe Europskoj uniji. Tada je Unija brojala 15 članica. U Norveškoj su pak građani na referendumu odlučili na nepristupanju u članstvo. Unutarnji razvoj Unije u ovom razdoblju karakterizira rad s novim zakonima stvorenim Mastriškim ugovorom. Što se tiče rada Europske zajednice, bio je u svemu pozitivan. To znači da su sve točke iz Ugovora bile provedene bez teškoća. Sama Monetarna unija bila je planira za uvođenje već početkom 1999. godine, a odbor za regije počeo je sa radom 1994. Međutim, došlo je do poteškoća u ostvarivanju točaka u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike i području pravne i unutarnje politike. U području zajedničke vanjske i sigurnosne politike, gdje su se države članice po članku J.1 (citiram, «Temelji prava Europske zajednice) obvezale da «će Unija i države članice ostvarivati i provoditi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku te da će države članice tu politiku podržavati bez ograničenja», nije bilo spojivo onim zamišljenim ciljem i stvarnošću. U suradnji u području pravne i unutarnje politike dolazilo je do poteškoća oko donošenja jednoglasne odluke. Naime, različite države imale su različit poglede. Stoga ne čudi što su pitanja o poboljšanju suradnje imala važnu ulogu na konferencijama vlada.
Već 1994. godine osnovana je refleksivna grupa za pripremu Konferencije vlada 1996. godine. Na temelju izvještaja te grupe Europsko je vijeće 1996. godine ustanovilo radni program Konferencije. Taj program sadržavao je ove točke:
Unija bliska građanima («Europa građana»), poboljšanje politike zaštite okoliša i zapošljavanja;
poboljšanje sposobnosti djelovanja prema vani, prije svega i stvaranje postupaka putem kojih bi se zaključci donosili bolje i brže;
poboljšanje Europske zajednice i to pojednostavljivanjem zakonskih postupaka, ispitivanje proširenja područja primjene postupka po kojem Europski parlament ima jednako pravo odlučivanja kao i Vijeće ministara.
5.3.2. Ugovor iz Amsterdama
Reformski postupak započet s refleksnom grupom i Konferencijom vlada rezultirao je potpisivanjem Amsterdamskog sporazuma 01.05.1999. godine koji je bio treća promjena Ugovora. Počevši od Europske zajednice slijedile su neke promjene. Planirano proširenje modusa odlučivanja kvalificirane većine na mnogobrojna politička polja nije se moglo realizirati i bilo je moguće samo za okvirne razvojne programe. Nasuprot tome, princip udjela pri odlučivanju, vrijedio je za mnoga područja kao npr. politiku zapošljavanja ili prometnu i razvojnu politiku. Nije bilo moguće postići dogovor o novoj podjeli predstavništva po jednoj zemlji, dakle o sastavu Europske komisije i jačini glasova pojedinačnih članica u Vijeću. Taj se problem trebao još razmotriti pri pristupu novih zemalja članica. Prihvaćen je prijedlog koji je predviđao jačanje uloge predsjednika Europske komisije. Osim socijalne politike još su neka područja iz unutarnje i pravne politike preuzete u sastav Ugovora.
U područjima unutarnje i pravne politike, rezultati su bili sljedeći: U zajedničko pravo preuzeti su dijelovi koji se neposredno tiču slobodnog tržišta. Posebno što se tiče Schengenskog sporazuma, odnosno prestankom kontrole granica, sa zadrškom u odluci Velike Britanije i Danske. U području azilantske politike Njemačka je spriječila uvođenje većinske odluke. Taj zaključak trebao se ispitati za pet godina, a nakon isteka roka trebalo je doći do uvođenja takve odluke, što je opet Njemačka spriječila.
U zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici poduzete su akcije za preuređenje modusa odlučivanja, s time da su posebno otvorene mogućnosti donošenja većinskih odluka, te je utvrđeno da glasovi pojedinih zemalja više ne mogu sprječavati donošenje odluke, ali je svakoj članici dodijeljeno pravo veta.
U Amsterdamskom ugovoru se vidjela želja za nadvladavanje deficita koji su se pojavili u provedbi Mastriškog ugovora. Međutim, on nije ispunio jedan od svojih glavnih ciljeva, a to je priprema Europske unije za proširenje na istok. Niti je u Vijeću uređena centralna točka, niti su načini rada komisije prilagođeni. Time je Amsterdamski ugovor propustio šansu održivog produbljivanja integracija. U protokolu Ugovora potpisan je postupak koji kaže da, ako Uniji pristupi manje od šest novih članica, stare članice dodjeljuju jedno mjesto u Komisiji novim članovima. Kao naknadu za to stare članice dobivaju novi raspored važnosti glasova unutar Vijeća u svoju korist. Ako Uniji pristupi više od dvadeset novih članica, mora se sazvati nova konferencija vlada kako bi se institucije prilagodile proširenju.
Amsterdamski ugovor je u vidu svog protokola predvidio fazu nastavka reformi. Zaključak o sazivanju nove Konferencije vlada proveden je samo mjesec dana nakon potpisivanja Amsterdamskog ugovora i to povodom zasjedanja Vijeća Europe u Kolnu. Ta konferencija je trebala biti sazvana 2000. godine i baviti se pitanjima koje nije uspio riješiti Amsterdamski ugovor. To su bili veličina i sastav Komisije, ravnoteža glasova u Vijeću, mogućnost proširenja područja o kojima se odlučuje kvalificiranom većinom i daljnja pitanja o promjenama ugovora. Plan Konferencije je napravljen tako da bi počinjao 2000. godine pod predsjedanjem Portugala, a završio krajem 2000. pod francuskim, pri čemu bi predsjednik Komisije, Romano Prodi sastavio izvještaj o opcijama reformi. Postigao se i dogovor da se razradi Europska povelja o osnovnim pravima. Službeno otvaranje komisije dogodilo se 14.02.2000. povodom sastanka Općeg vijeća u Bruxellesu. Sredinom 2000. godine portugalski predsjednik Vijeća napravio je međuizvještaj. U njemu navodi da do tada nije postignut suglasnost ni u jednoj točki, a da su neke pozicije jako udaljene od drugih. Osim toga, predstavlja detaljnu koncepciju reformskih opcija za različita institucionalna pitanja te modalitete povećane suradnje koja bi trebala pojačati suradnju u nekim područjima. I nakon što je Francuska preuzela predsjedanje Vijeća, nastavilo se s tim pitanjima. Problemska pitanja vezala su se o veličini i sastavu Komisije, nove organizacije važenja glasova u Vijeću, proširenja područja u kojim bi se odluke trebale donositi kvalificiranom većinom te jačanje suradnje gdje su se pojedine članice grupirale, a druge s u tome vidjele prijetnju.
5.3.3. Ugovor iz Nice
Njemački kancelar Gerhard Schroder, ne obraćajući pozornost na te nejednakosti, predložio je Konferenciju vlada već za 2004. na kojoj bi se trebala pronaći jasna rješenja podjele kompetencija između različitih razina višestepnog sustava Europske unije. Ipak, nacrt za Europsku povelju osnovnih prva je bio izrađen još pod predsjedanjem Romana Herzoga i postigao jedinstvo. Šefovi vlada i država odlučili su da bi Povelja trebala biti službeno proklamirana u Nici 2001. godine. Postojeći sukobi se nisu riješili, a i razlike u bitnim pitanjima su ostale velike. Ugovor u Nici je potpisan 26.02.2001. godine. Što se ticalo veličine i sastava Komisije, Ugovor predviđa da svaka država članica do 2005. postavi samo po jednog člana komisije. Ugovor predviđa da će, kad Unija bude imala 27 članica, broj članova biti ograničen, a da bi se održala ravnopravnost članica biti će uveden princip rotacije. Što se tiče pitanja o jačini glasova u Vijeću i proširenja područja u kojima se odluke donose kvalificiranom većinom, predviđeno je da se nakon ratificiranja Ugovora u točno 30 odredbi princip donošenja jednoglasnih odredbi zamjeni principom odlučivanja kvalificiranom većinom. Za Europski parlament, Ugovorom iz Nice, uspostavljena je nova podjela mjesta i ograničen je broj zastupnika na 732. Uspostavljanjem ovog Ugovora prepreke za jaču suradnju u budućnosti postat će sve manje. Jedino što nije moguće je korištenje jače suradnje u korist uključivanja novih političkih područja u Uniji.
Dakako ni ovaj Ugovor nije protekao bez problema. U Irskoj je nacrt ratifikacije zakona odbijen na temelju rezultata dobivenih na referendumu raspisanom 29.03.2001. sa 53,87% protiv, nasuprot 32,9% za. Problem koji je ovdje nastao je taj što Ugovor može postati važeći tek kad sve države članice potpišu ratifikaciju. Irska vlada je uložila dosta truda kako bi rezultati drugog kruga bili pozitivni.
Otvorena pitanja s Konferencije u Nici našla su svoje mjesto u Deklaraciji o budućnosti Unije. Tim dokumentom označeno je sve što se trebalo raspraviti i u čemu su se trebala pronači rješenja kako bi Unija mogla nastaviti uspješno funkcionirati. Na summitu Europskog viječa u Leakenu 14. do 15. 12. 2001. godine donesena je Leakenska Deklaracija kojom se predvidjelo i stvaranje ad hoc tijela koje je dobilo zadatak razraditi dokument koji će dati odgovor na razna pitanja vezanih uz daljnje funkcioniranje Unije. Nakon osamnaest mjeseci predstavljen je Nacrt tzv. "Ustavnog ugovora EU", da bi u 11. mjesecu 2004. godine u Rimu svečano potpisan "Prvi Europski Ustav".
Od 01.01.2002. godine u promet je stavljen euro u 12 država članica od tadašnjih 15. Euro kao svoju nacionalnu valutu nisu uvele Danska, Švedska i Velika Britanija. Jedinstvenom europskom monetom upravlja Europska središnja banka u Frankfurtu.
6.TIJELA EUROPSKE UNIJE
Europska unija kao jedno od najvećih sustava svijeta funkcionira na nizu organizacija, odnosno tijela, unutar nje. Najvažnija tijela Unije su Europski parlament, Vijeće Europske unije, Europska komisija i Europski sud. Ostale su Europsko vijeće, Europski financijski sud, Odbor za socijalna i privredna pitanja, Odbor za regije itd.
Vijeće europske unije
Vijeće europske unije ili Vijeće ministara je glavno tijelo Unije za
donošenje odluka. Uspostavljeno je 50-ih godina osnivačkim ugovorima. Okuplja ministre vanjskih poslova zemalja članica ili resorne ministre, a broj okupljanja ovisi o problemima o kojima se raspravlja. Odlučuje o aktivnostima i ciljevima Unije, određuje njene buduće aktivnosti te usklađuje zajedničke politike u zemljama članica. Sastanci se održavaju u Bruxellesu i tri puta godišnje u Luksemburgu. Ovisno o kojem je političkom tijelu riječ, Vijeće zasjeda u različitim sastavima. Jedanput su to ministri za poljoprivredu, drugi put za zaštitu okoliša, itd. U Bruxellesu svaka država članica ima stalnu reprezentaciju koja predstavlja i brani nacionalne interese na razini Unije. Vođa svake reprezentacije je veleposlanik svoje zemlje. Vijećem svakih 6 mjeseci predsjeda druga članica promičući zakonodavne i političke odluke. Najčešći postupak glasovanja je postupak glasovanja kvalificiranom većinom, što znači da je za neki prijedlog potrebna podrška najmanjeg propisanog broja glasova za usvojenje.
Europska komisija
Komisija je neovisna institucija koja zastupa i podržava interese Unije kao cjeline. Ona predlaže zakone, politiku i programe djelovanja te je odgovorna za provedbu odluka Parlamenta i Vijeća. Članove komisije čine 25 predstavnika država članica, koji imaju mandat od pet godina. "Za vrijeme trajanja njihova mandata članove komisuje nemogu razriješiti odgovarajuće; međutim, čitava Komisija mora dati ostavku ukoliko joj Europski parlament izglasa nepovjerenje." 3Nova se komisija imenuje svakih pet godina, u roku od 6 mjeseci nakon izbora za Europski parlament. Komisija politički odgovara Parlamentu, koji ima ovlasti da ju raspusti prihvaćajući prijedlog o izglasavanju nepovjerenja. Komisija prisustvuje svim sjednicama Parlamenta kada mora objasniti i opravdati svoje političke postupke.
Europski parlament
Europski parlament se sastoji od 626 zastupnika izravno izabranih na izborima u zemljama članicama Unije. Zastupnici se biraju na petogodišnji mandat, a predstavljaju nezavisne zastupnike i zastupnike stotinjak političkih stranaka. Sjedište je Parlamenta u Strasbourgu gdje se održavaju mjesečne plenarne sjednice, dok se sjednice odbora i izvanredne sjednice održavaju u Bruxellesu. Broj zastupnika utvrđuje se ovisno o veličini države članice (Njemačka 99, Nizozemska 31). Predsjednik, 14 potpredsjednika i 5 računovođa čine Ured parlamenta. Zajedno sa predsjednicima političkih stranaka odgovorni su za rad Parlamenta. Većina poslova obavlja se u stalnim parlamentarnim odborima koji obuhvaćaju sve djelatnosti Unije, od zajedničke poljoprivredne do zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Tri najvažnije uloge parlamenta su zakonodavna, financijska i nadzorna.
Europski sud
Uloga Europskog suda je nadgledanje poštivanja prava u tumačenju i primjeni Osnivačkih ugovora te akata institucija i drugih tijela Unije. Sjedište mu se nalazi u Luksemburgu i čini ga 15 sudaca i 9 nezavisnih odvjetnika. Suci se biraju na šestogodišnji mandat. A polovica se izmjenjuje svake treće godine. Šestorica odvjetnika dolazi iz velikih država članica, a trojica se izmjenjuju po rotaciji iz manjih država članica. Europski sud može se uključiti na dva načina. Najprije preko postupka odlučivanja po članu 234. Ugovora europske zajednice, koji se nalazi u amsterdamskoj verziji ugovora, kad nacionalni sudovi traže interpretaciju Europskog suda s aspekata zajedničkog prava kako bi donijeli odluku u slučaju koji se vodi pred nacionalnim sudom. Drugi način odlučivanja Europskog suda je na temelju tužbi koje su direktno upućene njemu.
Sustav odlučivanja Europske unije razvijao se kroz više od pola stoljeća. Pošto je takav sustav stvoren za 6 članica, a Unija ih danas broji 25, njen se sustav odlučivanja treba modernizirati kako bi se izbjegao kolaps. "Da bi neki predmet dospio u administrativnu nadležnost Komisije, odnosno sudbenu nadlećnost Europskog suda, potrebno je ostvariti uvjet transnacionalnosti".4
7.ZAKLJUČAK
U samo pola stoljeća postojanja, Europska unija se razvila uistinu u zavidno veliku organizaciju. Svojim članicama je donijela sigurnost, mir i gospodarski dobitak. Proučavajući povijesni razvitak Unije, lako sam došla do zaključka kako je to uistinu fascinantna organizacija. Iako je imala mnogo i uspon i padova, uspjela je doseći današnju veličinu i fascinaciju. Sve države koje su joj pristupile, bilo siromašne ili bogate, uz mnoga odricanja dobile su potporu i uspjele ostvarile poveću dobit. Propisima Europske unije, svim članicama i njenim građanima osigurana je jednakost i sigurnost, a između članica su postavljene predpozicije za međusobnu suradnju i jedinstvo. Hrvatska, iako još uvijek u pregovorima za ulazak, predstavlja nam primjer suverenosti i napretka Unije. Mi smo zemlja koja je još uvijek u tranzicijskom procesu i da bi se mogli nositi s tolikim napretkom moramo proći kroz još mnogo usavršavanja i prilagodbi. U tom napornom putu imamo podršku nekih zemalja. No smatram da je potrebno napomenuti kako je Europska unija još uvijek u procesu prilagođivanja i trebat će još mnogo vremena dok se u potpunosti usavrši. Samim tim procesom vidi se da, ma koliko se to činilo, ona nije savršena organizacija i smatram da ulogu u njezino daljnje razvijanje bi trebalo povjeriti uistinu sposobnim i liberalnim ljudima. Jer ipak, svrha njezinog postojanja je boljitak svih zemalja koje uđu pod njezino okrilje.
|
Međutim, u zadnje vrijeme, mene muče neke čudne fantazije. 
Uslijedila su predavanja na kojima sam više dremuckala nego pratila profesora kaj mi prića.
Eh, nakon tjedan dana slušanja predavanja iz prometnih zankova i propisa uslijedio je ispit. On se fino iskeširo 93kn (uplatnica) + 20kn biljega... i ajmo deca! Međutim to bi sve bilo jako lijepo da se taj ispit nije odgodio...
